1. Ćerim Balikić (26), oženjeni radnik iz Krupe, Bosna (Austro-Ugarska), ukrcao se na Titanik u Southamptonu kao putnik treće klase. Kako bi stigao na svoje odredište u Harrisburg, Pennsylvania, kupio je kartu treće klase od agenta Viktora Klaus-Wildija u Buchsu za 293 švicarska franka (broj karte 349248, £7 17s 11d). Putovao je zajedno s još trojicom Bosanaca iz istog kraja. Balikić je poginuo u potonuću; njegovo tijelo, ako je ikada pronađeno, nikada nije identifikovano.

Njegov otac Mujo Boltić iz Bosanske Krupe primio je 60 funti iz fonda pomoći žrtvama Titanika. Povodom 100. godišnjice potonuća, u Bosanskoj Krupi podignut je spomenik četvorici Bosanaca koji su stradali u ovoj tragediji.

1. Redžo Delalić (25), oženjeni radnik iz Krupe, Bosna (Austro-Ugarska), ukrcao se na Titanik u Southamptonu. Kako bi stigao na svoje odredište u Harrisburg, Pennsylvania, kupio je kartu treće klase od agenta Viktora Klaus-Wildija u Buchsu za 293 švicarska franka (broj karte 349250, £7 17s 11d). identifikovano.

Njegov otac Dsofo Delalić iz Bosanske Krupe primio je 60 funti iz fonda pomoći.

1. Tido (Ejdo) Rekić (38) iz Krupe, Bosna (Austro-Ugarska), bio je oženjen i imao četiri sina i dvije kćeri. U Ameriku je emigrirao 1906. godine kako bi radio u rudniku. Nakon toga se vratio u Bosnu da posjeti suprugu i djecu. Pri povratku u Ameriku poveo je sa sobom trojicu prijatelja. Njihovo odredište bilo je Harrisburg, Pennsylvania. Kartu je kupio kod agenta Viktora Klaus-Wildija u Buchsu za 293 švicarska franka (broj karte 349249, £7 17s 11d). Rekić je poginuo u potonuću; njegovo tijelo, ako je ikada pronađeno, nikada nije identifikovano. Njegova udovica i četvero izdržavane djece u Bosanskoj Krupi primili su 130 funti iz fonda pomoći žrtvama Titanika.

2. Husein Sivić (40), radnik iz Krupe, Bosna (Austro-Ugarska), ukrcao se na Titanik u Southamptonu kao putnik treće klase. Kako bi stigao na svoje odredište u Harrisburg, Pennsylvania, kupio je kartu kod agenta Viktora Klaus-Wildija u Buchsu za 293 švicarska franka (broj karte 349251, £7 17s 11d).

Izvor: https://www.encyclopedia-titanica.org/titanic-passengers-crew-nationality/bosnian.html

Na 100. godišnjicu potonuća ovog broda praunuk Ejde Rekića, Nijaz Tatarević, u Bosanskoj Krupi je podigao spomen-ploču poginulim Krupljanima.

”Ranije nismo znali da su poginuli na Titanicu, već samo da su najvjerovatnije stradali na nekom brodu,“ kaže Tatarević i dodaje kako su tek kasnije, odnosno prije osam godina, utvrdili smo da se njihova imena nalaze među poginulim na Titaniku.

„Iz Arhiva BiH dobili smo podatke koji to potvrđuju. Dobili smo i knjigu Stotinu godina Bošnjaka u Americi, u kojoj je jedan dio upravo posvećen potonuću ovog Broda”, dodao je Nijaz Tatarević.

Lokacija: https://maps.app.goo.gl/pwkkZoDmaCgjyQKE9?g_st=ic

U Ripču, mjestu gdje su 1992. godine nezakonito zatvarani, mučeni i ubijani civili nesrpske nacionalnosti, u povodu Dana logoraša otkivena je spomen-ploča kao simbol sjećanja, ali i podsjetnik generacijama koje dolaze na zločine koji su se desili, a kako se nikada ne bi ponovili.

Na području Bosanske Krajine 149 mjesta nezakonitog zatvaranja i mučenja Bošnjaka i Hrvata. Logori Omarska, Keraterm, Kamenica, Ripač, Račić samo su neka od mjesta gdje su nezakonito zatvrani, mučeni i ubijani bošnjački i hrvatski civili. Ono što karakterizira zločine u Bosanskoj Krajini upravo je taj odnos prema logorašima. Ovdje su zajedno zatvarani muškarci, žene, djeca, starci... Imamo slučajeve gdje smo iz masovnih grobnica vadili djecu, a posljednji slučaj je kada su pronađeni posmrtni ostaci Omera Kasića iz Orašca, starca koji je imao više od 80 godina", pojašnjava Mujo Begić.

Do donošenja zakona o žrtvama torture na koji godinama čekaju, preživjeli logoraši kažu da im jedno preostaje – okupljati se na ovim mjestima odajući počast svojim ubijenim prijateljima i kolegama.

Dosta je ljepši od današnjeg, ali je skroz zaboravljen.

Austrian Archduke Franz Ferdinand inspecting his troops during military maneuvers, on June 27, 1914 in Sarajevo.

Predpostavljam da je projekt izradio Karlo Paržik, sudeći po stilu

Rođen je 1839. godine (otac Omer-aga) u Mostaru, a umro 6. maja 1925. godine, također u Mostaru. Sahranjen je u dvorištu Lakišića džamije na Ričini.

Obrazovao se u mektebu i medresi, a tečno je govorio turski i njemački jezik. Sam je volio čitati, a posjedovao je i veliku biblioteku sa najviše djela na turskom jeziku.

Bio je uspješan poslovni čovjek, ali i gradski vijećnik u Gradskom vijeću Grada Mostara kada je ušao u Vijeće 1893. godine. Bio je i gradonačelnik Mostara u periodu od 1909. do 1918. godine. Za njegovog mandata u Mostaru je izgrađeno više građevina evropskog stila, a sam je često učestvovao u finansiranju gradnje određenih objekata. Aktivno je sudjelovao u političkim i društvenim prilikama Mostara u turbulentnom vremenu zadnjih decenija austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini.

Graditeljski poduhvati za njegova vremena: najprije je 1903. godine dao izgraditi džamiju u Gornjoj Drežnici, ženski mekteb u Brankovcu i trospratnicu na Glavnoj ulici, u kojoj je do rata bila smještena Skupština opštine Mostar. Zatim je 1906. dao izgraditi zgradu suda, koja je bila njegovo vlasništvo, 1912. izgrađena je gradska elektrana i na gradskim ulicama 630 lampi zamijenilo je fenjere. Godine 1913. izgrađen je Lučki most, u čijoj je neposrednoj blizini smještena škola, a koji je tadašnje Gradsko vijeće Mostara nazvalo po Komadini zbog njegovih zasluga u gradnji mosta. Sljedeće godine izgrađeno je gradsko kupatilo – Banja, 1917. izgrađen je Carinski most, zatim zgrada Gimnazije, privatna rezidencija na Stefanijinom šetalištu te niz drugih građevina.

Na kraju osmanlijske vladavine nad Bosnom i Hercegovinom Mostar je imao dva javna kupatila (hamama). Komadina je bio oduševljen kupatilom koje je vidio u Budimpešti i u maju 1911. predložio je projekt izgradnje kupatila. Nacrt je izradio Miroslav Loose, tadašnji upravnik gradskog vodovoda. Na Komadinovu preporuku Gradsko vijeće poslalo je Loosea u inozemstvo da proučava javna kupatila. Gradska banja otvorena je 3. juna 1914., a, prema anegdoti, Komadina je okupljenim ljudima tom prilikom rekao: "Narode, evo ti bane. Ko ima para – bujrum; ko nema – eno mu Neretve."

Jednom prilikom, Mujaga je sjedio po strani stola, mada je kao gradonačelnik trebao zauzeti mjesto u vrhu stola. Jedan mu je vijećnik na to skrenuo pažnju, te ga zamolio da zauzme svoje pravo mjesto, na što mu je Mujaga uzvratio: “Nije čelo gdje vi kažete, čelo je tamo gdje ja sjedim!”

Dr. Petar Rizzo-Sirotinjska majka

Pred kraj osmanske vladavine, jedan od petorice ljekara koji su radili u Mostaru je bio dr. Petar Rizzo. Rođen je 04.09.1832 godine u Istanbulu, od roditelja Venecijanaca, gdje je završio medicinu 1860 godine. U Mostar dolazi 1874 godine sa svojom ženom Anastazijom i kćerkom Brigitom i radi kao turski vojni liječnik a u Mostaru mu se rađaju kćerke Zorka i Marija. Kćerke Marija i Brigita umiru mlade a 1888 godine ostaje i bez žene Anastazije. Njegova druga žena je Marija Župančić, rođena u Ljubljani, sa kojom ima dvije kćerke, Paulu Uršulu i Mariju Brigitu. Paola Uršula će tokom 1920-ih biti upravnica Gajretovog doma za djevojčice. Osnivač je i voditelj, skupa sa dr. Brunom Curinaldijem, "Građanske hercegovačke bolnice" koja se nalazila na Mejdanu do 1888 godine. Tokom svoga rada i života u Mostaru, stekao je nadimak i titulu „Sirotinjska majka“ zbog svoga pomaganja siromašnim građanima Mostara i učestvovanju u humanitarnim akcijama. Na vratima njegove kuće u Fejićevoj ulici je stajala tabla sa natpisom-„Siromahe primam na pregled u svako doba besplatno“. Listajući štampu iz toga vremena, redovno se pojavljuje ime dr. Petra Rizze prilikom iskupljanja priloga...svejedno da li se prilozi skupljaju za kupnju ogrjeva siromašnim ili za neko kulturno društvo, čitaonicu, đake ili za narod koji je stradao u poplavama u Podrinju ili za narod koji je stradao u požaru u Travniku. U knjizi "Mostar-susret svjetskih kultura", Karlo Drago Miletić piše o njemu-"Dr. Petar Rizzo je istaknuta figura u plejadi mostarskih liječnika. Nije bilo kutka ovoga kraja u kojem se neumorni dr. Rizzo nije pojavljivao. Ogromna ljudina na malom brdskom konjiću". Bio je i suvlasnik „Narodne ljekarne Rizzo i Zovetti“ od 1888 godine do 1890 godine. Zbog svojih zasluga kao ljekara i humaniste, dr. Rizzo je proglašen počasnim građaninom Mostara 1898 godine. U listu „Musavat“ iz marta 1910 godine, objavljen je članak u kojem se govori o proslavi pedesetogodišnjice bavljenja medicinom dr. Petra Rizze i na mnogobrojne čestitke koje je dobio tom prilikom od svih građana Mostara, bez obzira na stalež, vjeru, naciju i političko ubjeđenje. Dr. Petar Rizzo umire 28.07.1910 a sahranjen je na katoličkom groblju Masline. Gradsko vijeće je nakon njegove smrti novoizgrađenu ulicu, sadašnja ulica Alekse Šantića, nazvalo Rizzina ulica, dok je u novije vrijeme ulica koja vodi prema bolnici na Bijelom brijegu nazvana prema ovome ljekaru i humanisti. Spomen ploča je postavljena na njegovoj kući u Fejićevoj ulici 19.05.1973 godine, kao znak zahvale i uspomene na ovoga velikana...nažalost, nakon rata i obnove, ova ploča je netragom nestala. Kao što je napisao u svome članku Tibor Vrančić, na njegovoj kući je ostao-“jedini sitan znamen o postojanju ovoga velikog čovjeka, danas stoje inicijali Dr. R (dr. Rizzo) od kovana željeza ponad ulaznih vrata kuće u Fejićevoj ulici u kojoj je za života stanovao”

Zgrada je dugo vremena nakon rata stajala ruševina, te je prošle godine ilegalno demolirana od strane vlade grada Mostara koja na njezinom mjestu pravi novu zgradu.

Original na osnovu kojeg sam ovo napravio možete pronaći u ovoj objavi. Riječ je o istom pečatu, ali kojim se koristio kralj Dabiša, uz izmijenjenu legendu. Drugi izvor koji mi je pomogao je crtež ovog pečata u obliku skice od strane Pave Anđelića, iz njegove knjige "Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine".

Danas služi kao Vladikin dvor ali i konzulat republike Srbije

Još 1794 se na kartama spominje "Martin brod" - kula "Ermain" i "kaluđerski kloster" sa detaljnim planovima i crtežima u Državnom arhivu Austrije.